Umom ne razumijem,
ali srce, čini mi se, prihvaća,
dok u zbilji tražim tračak nestvarnog,
ti se čvrsto držiš za te niti danog obećanja.

Moja usamljena barko,
pustila si konope na pučinu,
bacila si pravila pod noge vjetrovima,
pa ti više ne trebam.

Ako ikad upitaš, reći ću ti da sam žedan,
žedan laži, ali iskrenih,
za životom žeđam,
ali zasad ide i bolje je da ne pitaš.

Bosih tabana po iglicama hodam,
bor mi dar po stazi prosuo,
zamišljen, uz val sad prianjam,
nek me uspava…

Čekam neka nova putovanja,
jer previše je bilo odmora.

nije važno imati,
nije bitno posjedovati,
ne zarobiti, ni vezati,
ne zadržati, prisvojiti…

važno je dotaknuti…
i ne samo dodirom,
ne prstima, ni usnama,
dušom doticati…

neopisiv osjećaj je
kad ti netko dušu dušom dotakne,
kad te nenadano susretne,
skine okove,
razoruža te i opije…

to je činio i On;
dotakne i nestane,
ne zadržava se,
ne mota se sa strane,
ne ulazi u rasprave…

dotakne i ti čezneš,
ti očekuješ,
tražiš da Ga opet susretneš…

riječi nisu više bitne,
nevažno sve postane,
a sloboda ipak ostane…

neopisiv osjećaj je
kad ti netko dušu dušom dotakne…

Definirali su dugu,
protumačili osmijeh,
dohvatili mjesec
i još govore da Tebe nema…

Dokle ćeš ih pustiti?

Ne mirim se s tim!
Ne, to nije prijelom svjetlosti,
to je Tvoj dar za čovjeka,
prikaz saveza u bojama!

Dok je svaki put pred dugom srce zaigralo,
tako sam te upoznavao.
Ti si bio drhtaj.

Bio si mi baš zanimljiv kako možeš to!
Zatim bi se dugo smijao,
ma na sav glas i do suza ponekad!

Usnuo bi gledajući mjesec
kako nestaje za krovovima.
Spustiš se nad svaki krov,
samo da bi „laku noć“ zaželio…

Ne mirim se s tim i Ti to znaš!
Pusti me da budem dijete,
pusti me da trčim, a Ti me hvataj rukama.

Pa me onda tiho smiri,
jer sam razbijenih koljena.
Nasmij me da ne plačem,
pa me natjeraj lukavo na zaborav,
da bol ne osjećam.

Lijepo je biti dijete kad si Ti otac!

Ali ne mirim se s definicijama!
Ne mirim se s granicama
koje svijet Ti postavlja…

Kao uvijek, za sebe to ostavljam,
jer teško je pred licem čovjeka
protiv ustaljenih pravila.

Znaš da tražim Te i ponavljam;
Lijepo je u Tvojim rukama!

znam, da se sada vratim
nikog našao ja ne bi,
odavno su oči u dijalogu sa snom,
a zvonio sad ne bi…

čekao bih ispred praga,
gledao u stara vrata,
dok me mati ne bi jutrom,
prenula uz par koraka…

slušao bih kako tiho
molitve Mu šalje za me
i nasmiješi se dva tri puta
kad joj čežnja spusti se na rame…

ne bih pobjegao, nit bi ušao,
samo gledao bih preko stakla
kako mijesi ocu kruh
s ono malo zarađenog brašna…

pokucao tada ja bih hladnom rukom,
i taj pogled bio bi mi dosta,
…gledala me sva u čudu,
čini mi se, kao nekog iznenadnog gosta…

znam da bi našao ju budnu
svako jutro puno prije sata,
ali sada činila se snena…
…spustila mi samo ruke,
nježno, tiho oko vrata…

ostali smo dugo
prebirući po životima,
pričao sam joj o svojim noćima
i kako mi se često san iz ruku otima…

Mama, sretan rođendan...!

Ima nešto nestvarno u kiši.
Nestvarno i neumorno.

Tko ju može ne slušati,
tko li njenoj priči se oduprijeti?
Neumorna, ali nenametljiva,
uporna i baš susretljiva.

Samo ona može dati onu boju ulicama,
ukrasti sav sjaj iz svjetiljki
i stavit ga u svoje kapi.

Samo ona može smočit lišće
i zalijepit ga gdje hoće,
zavest vjetar, pa da trči za njom
i nosi ju po gradu.

Lukava je ona…ali zna i može,
onda, zašto ne bi kada umije?
Kao žena kad se pretvara da plače,
ali duša joj se smije,
jer zadržala te kraj sebe.

Uspava te, pa te budi,
lupa ti na prozor, kao da se srdi,
piše ti po staklu, pjeva, zavodi
i tko zna što još,
za koga i čega nudi.

Po suhim krovovima moga djetinjstva
pusti neka tiho rastu maštanja,
kad se poput dima zakovitlaju do oblaka
znat ćeš kako slatka bješe moja postelja

Dođi, skupa ćemo zapisivat sjećanja
sjedit ćemo pokraj stabla, umorni i siti ranih trešanja,
pa u predvečerje žurit kućama,
dok još nije sasvim hladna večera

Nije moja hrabrost ranjena,
nit su ruke obasute čežnjama;
samo tražim da se vratiš sa mnom starim noćima,
pa da opet vidim onaj sjaj u tvojim očima

Ne gledam u zrcalo,
jer se često stidim odraza.
Mutan pogled i neiskrene usne
koje nekad odu predaleko,
baš tamo gdje bi sada htio biti.

Negdje bih gdje nema zidova
i strahom obojanih odraza.
Tamo bih se liječio od poraza
i zalud potrošenih koraka.

Negdje gdje ne broje svaku nit u mojim riječima,
tamo gdje mi svaki slog ne naginje na sjećanja,
tamo bih, ako postoji ta stanica.

Neću pobjeći, jer ne priznam to,
idem lagano i sigurno,
idem tamo gdje ću biti malo sam,
preko rijeke, tamo negdje iza oblaka.

Dim se ćutio u zraku,
valjda magla miris mu prisvojila,
krošnje su mirovale,
a ipak sve je bilo napeto.

Kao da su riječi ulicama šetale,
opijene mrazom i tišinom,
obučene prolaznošću,
lutale za izgubljenim značenjem.

Čekao sam pravi tren,
ali i on se zagubio,
čekao sam mnogo toga,
ali sve se putem zadržalo.

Da se vraćam natrag i da tražim svoje?
Više ne znam čemu bi to činio…

Život me naučio;
krošnje će mirovati,
nemira će uvijek biti,
al ne isplati se čekati,
valja nam koračati.

Zašto je sve tako očigledno;
iscenirano mudrim savjetima,
zabrinutim pogledima
i nekim čudnim izrazima lica?!

Zbog čega djeluje sve tako zamršeno,
a može biti tako jednostavno.
Ozbiljno i lažirano u kompletu.
Žalosno i smiješno u šarenom paketu.

Nisu to te slike koje dišu mojim zidovima.
Nisu. Možda jednom budu,
ali ne mislim da se okvir tako lako mijenja.

Sam na cesti, nudim cvijeće što sam ubrao;
ma tko kaže da nije lijepo,
prirodno je, bar to jamčim sigurno.
Šteta što se vama ne sviđa.

Da ga pustim živjeti i gledati ga samo
ili ipak da ga dijelim svima?
Ne znam. Možda jednom budem i to znao.

Danas ne mogu čuvati stara pisma,
jer dobivam samo mailove.
Danas mi ne treba kutija za slike,
jer sve su složene u folderima.
Bacio sam i stari imenik,
jer mobitel ga je odavno porazio.
Tu su mi sad svi prijatelji.

Ponekad bih otvorio onu škrinjicu
u kojoj čuvam uspomene,
ali prazna je,
sve je pohranjeno u mome računalu.
Danas printam svoju prošlost,
a tipkam za budućnost.

Mnogo toga imam, a opet ništa nemam,
nek mi padne sustav ili izbrišem sve slučajno,
ode cijela moja prošlost,
k'o da me i nije bilo,
k'o da ništa nisam imao...
K'o da nisam niti postojao.